Nedavni – na sreću, neuspešni – atentat na Salmana Ruždija u Njujorku podsetio nas na rugobu verskog fanatizma – sada već na nesreću – večitog pratioca naše civilizacije. Nakon fatve iranskog ajatolaha, Ruždijeva knjiga „izazvala“ je mnoštvo smrti. Izboden je na smrt Ruždijev japanski prevodilac, upucan norveški, a italijanski prevodilac je za dlaku izbegao smrt. Trideset i sedmoro ljudi je usmrćeno kada su verski fundamentalisti zapalili hotel u kom je boravio Ruždijev turski prevodilac, a najmanje šestoro je poginulo u nemirima u Pakistanu tokom „antiruždijevskih“ protesta. Šta je to fanaticima toliko zasmetalo? Glavna zamerka Ruždiju bila je blasfemija u „Satanskim stihovima“, najviše izražena kroz neortodoksno prikazivanje lika Muhameda. Ipak, ono što je zapravo stajalo u pozadini i što je najviše zabolelo iranske mule bio je Ruždijev odnos prema životima verskih poglavara, predstavljen najviše u ubojitoj satiri. Tako je, kao bezbroj puta do sada, podlo iskorišćena priča o povredi nekakvih verskih osećanja ne bi li se obranili partikularni interesi (čitaj: moć i novac). U isto vreme, što je još značajnije, Iran se nalazi u užasnom položaju. Iscrpljujući rat Irana sa Irakom (kasnije nazvan Prvi zalivski rat), praćen potpisivanjem nimalo prijatnog mirovnog sporazuma, odneo je, kako procene govore, milion žrtava. Iran se nalazi pred potpunim kolapsom, i eto idealne prilike kako da se skrene pažnja sa užasa. Zločesti bogohulnik koji udara na najveće svetinje. Rekosmo već, ovo nije prvi put da se ovakva „taktika“ primenjuje. Iza ideje oslobođenja hrišćanskih mesta u Palestini tokom Krstaških ratova stajala je najobičnija pljačka, ali i konsolidovanje vladarske moći. Identičan slučaj je bio i inkvizicijom. Sličan primer je prisutan i u našoj istoriji. Progon bogomula za vreme župana Stefana Nemanja popriča čudovišne razmere. Kako piše Domentijan: „I on izobliči bezboštvo njihovo, i jedne popali, druge raznim kaznama kazni, treće progna iz države svoje.“ Bogumilski vođa je monstruozno kažnjen: „Učitelju i načelniku njihovu jezik ureza u grlu njegovu“. Ako mislite da je glavni razlog za to bila povreda verskih učenja, grdno ćete se prevariti. Bogumili predstavljaju veliki problem zato što odbijaju crkveno vođstvo, u tom trenutku u potpunom jedinstvu sa državnom upravom (setimo se da je u tom trenutka crkvena i svetovna vlast u rukama jedne porodice), učešće u ratovima, a dobrim delom i plaćanje poreza. Takva „blasfemija“ nije mogla biti oproštena. Naravno, nađen je valjani razlog, povreda verskih normi, možda čak i „osećanja“. Suštinski: ista priča koja se već vekovima otužno ponavlja. O njoj sjajno piše Boris Dežulović.
U knjizi „Summa atheologiae“ sabrane su Dežulovićeve kolumne koje je objavljivao u prethodnih dvadeset godina u gotovo svim značajnijim medijskim kućama bivše Jugoslavije. Povezuje ih jedna tema, religija i njena (zlo)upotreba u našim krajevima. Najvećim delom fokusiran na katolički kler, njegove marifetluke u savremenoj Hrvatskoj i silne afere – koliko stravično seksualno zlostavljanje maloletnika još više finansijsko mešetarenje i koketiranje sa ustaškim pokretom – Dežulović na ubojit način predstavlja savremenu istoriju crkve u Hrvatskoj. Ono što je našim čitaocima najbitnije, ni srpsko pravoslavlje nije ostalo nepomenuto. Govoreći o vezama crkve i politike, suludim potezima, čudotvornim ukazanjima svetaca, krstovima od trista metara i ostalim čudima i pokorama, Dežulović izuzetno predstavlja i našu stvarnost.
Odmah na početku, Dežulović je ispisao ubojitu kritiku verske zaslepljenosti, ali i vere same. Nastupajući iz ugla ateiste, on gotovo rableovski (mada je tu svakako znatno približniji Kolakovski i njegovo viđenje religije) pretvara verska uverenja u pravi kalambur. Tako se na njegovom „tapetu“ nalazi bog, njegovi sveci, proroci, ali i – najvećim delom – njegovi ovozemaljski „predstavnici“. Raskošan stil, prepun duhovitih obrta, gega, nekada i potpunog rableovskog preterivanja direktno je izazivanje onih koje fratar Drago Bojić u pogovoru knjige označava ovako: „To je vjera, koja još vjeruje u samu sebe, u svoju vjeru u Boga, u vlastite predodžbe Boga, odnosno u ono što njezini pripadnici sami o sebi drže. To je vjera u kojoj često nema mjesta za Boga na kojeg se poziva. Intenzitet izvanjske vjere je obrnuto proporcionalan Božjoj prisutnosti: što više manifestne vjere, to manje Boga.“
Boris Dežulović, jedan od najznačajnijih novinara i pisaca na ovim prostorima, rođen je u Splitu. Novinarstvom počinje da se bavi krajem osamdesetih. Jedan je od osnivača čuvenog „Feral Tribjuna”. Debituje 2003. sa romanom „Chistkind”, nakon koga sledi nekoliko knjiga priča i eseja, kao i zbirki kolumni. Za svoje stvaralaštvo zadobio je brojna priznanja, a dela su mu prevedena na nekoliko jezika.
„Zašto bi to bilo uvredljivo za Njega, za koga su nas već u nižim razredima vjeronauka učili da je ionako Uvijek i Svugdje. (…) Treba zaista mnogo nepovjerenja u Božju svemoć da bi mu se prostor oslobađao plastičnim raspelima proizvedenim u Kini i kupljenima o Veloj Gospi na štandu u Vrpolju, za stotinjak kuna“, ispisuje Dežulović u jednoj kolumni govoreći o svojevrsnom obeležavanju prostora koje zaista nije potrebno bogu, pogotovo ne ako je svemoguć. Odgovor je jasan, to je pokazivanje ko gazduje na tom prostoru. I ko itekako iskorištava to gazdovanje. Pokazujući kroz celu knjigu šta zapravo stoji iza vere, onako kako je organizovane crkve predstavljaju, Dežulović kroz nenadmašnu satiru prikazuje ogroman trulež koja i danas upravlja svetom, podlo koristeći ljudsku lakovernost koja neretko dovodi do silnih užasa, neke od njih smo pomenuli i na početku teksta. I što je još bitnije, trulež koja nema nikakve veze sa onim što propoveda: „Crkva je pak sve ostalo: od društvene moći, bogatstva, novca, dionica i nekretnina, preko politike i fašizma do seksualnom nasilja i pedofile. Sve u Crkvi što nije vjera u izravnom je sukobu s etičkim načelima te vjere, a u Crkvi jedino vjere u stvari nema. Da je naime ima, ne bi u njoj bilo ni bogatstva, ni politike, ni fašizma.“
Naslov: Summa atheologiae
Autor: Boris Dežulović (1964-)
Izdavač: Biblos books i Ex libris, Beograd, 2022
Strana: 602
Pročitajte i prikaz Dežulovićevog romana „Jebo sad hiljadu dinara“
Čitaonica, mesto za dobre knjige 