Kao i bezbroj puta do sada, pokazalo se da je puka materijalna korist ono što najčešće stoji iza pseudonauke i šarlatanstva. To nam je slikovito predstavila nedavna dodela velike svote državnog novca za očuvanje kulturne baštine jednom iz niza šarlatana – da ne bude zabune, reč o Branimiru Nestoroviću – i to ni manje ni više nego za pravljenje nekakvog muzeja posvećenog „prorocima“ iz familije Tarabić. Najjednostavnije rečeno, država daje novac šarlatanu za otvaranje muzeja posvećenog šarlatanima, i to u zemlji u kojoj nemerljiva kulturna blaga propadaju usled potpune nebrige, a brojne institucije kulture doslovno prokišnjavaju. Ovakva institucionalna podrška šarlatanstvu – o Tarabićima i njihovim „proročanstvima“ sjajno je pisao Voja Antonić u knjizi „Kremansko neproročanstvo. Studija jedne obmane“ – još je strašnija u svetlu činjenice koliko je pseudonauka – čiji je Nestrović najočitiji primer – nanela zla i dovela do smrti, pogotovo tokom nedavne pandemije. Jedini je problem u tome što će ljubitelji Nestorovića, i ne samo njega, na ove podatke ostati potpuno ravnodušni. I ne samo to, oni će, sasvim sigurno, pohrliti u buduće „proročište“ ostavljajući brdo novca. Šarlatanstvo je, nažalost, neiskorenjivo. Uostalom, kao i populizam skopčan sa silnim teorijama zavera, suštinski pojavama koje se prelivaju jedna iz druge, međusobno se dopunjujući. Odgovor zašto je to tako nalazi se u pitanje zašto ljudi veruju u ovakve budalaštine? To je pre svega posledica dva faktora. Na prvom mestu je to izneveravanje očekivanja od strane zvaničnih institucija. Primera radi, užasan odnos lekarskog osoblja, neretko neučinkovite terapije (pogotovo teških oboljenja, pre svega raka), odvešće ljude na drugu stranu, tamo gde se nudi mnogo jednostavniji lekovi i terapije, pa će se ljudi lečiti šarenim vodicama koje će ih odvesti u neminovnu propast. I tu već dolazimo do drugog faktora. Šarlatani nudi jednostavne odgovore. U užasno komplikovanom svetu, najčešće višeznačnom i nimalo jednostavnom, šarlatanstvo nudi jednostavne odgovore. Da uzmemo opet isti primer sa bolestima. Umesto užasno komplikovane i teške hemioterarapije, koja ipak pruža nekakvu šansu za izlečenje ili barem produžetak života, nudi se šećerna vodica koja će „izlečiti“ rak. Jasno je šta će ljudi pre izabrati. Isto se odnosi i na društvena i politička pitanja. Užasno ekonomsko raslojavanje, obespravljenost građana, stravični ratovi, odvratno korumpirane i ogavne političke elite, ekološka katastrofa, tehnološki izazovi sveta u kom živimo – sve to zahteva veliki rad i borbu da se svet promeni nabolje. Umesto toga mnogo je lakše ponuditi kao odgovor reptile, soroše i gejstove kao neprijatelje koji su za sve krivi umesto da se pokušava shvatiti kompleksnost sveta u kom živimo. Baš taj pokušaj da se nekako svet razume vidimo u izuzetnom romanu „Kada prestanemo da razumemo svet“.
Ispisujući roman o najvećim matematičarima i fizičarima, Benhamin Labutat nas vraća jedan vek unazad, upoznajući nas sa sudbinom Frica Habera, naučnika koji u isto vreme otkriva proces amonijaka, izuma koji će omogućiti milijardama ljudi dostupnu hranu, ali i čoveka koji je otac hemijskog rata. Na njegovu sudbinu nadovezuje se priče o najvećim fizičarima dvadesetog veka – Šredingeru, Ajnštajnu i Hajzenbergu – koji će svojim radom dovesti do neslućenog razvoja atomske energije, ali i užasa koji je proizašao iz nje. Roman zatvaraju pripovesti o čudnovatim matematičarima Aleksandru Grotendiku i Močizuki Šiničiju, čije teorije i dalje predstavljaju svojevrsne zagonetke.
Po rečima samog autora, ova knjiga je sastavljena od „eseja (koji nije hemijski čist), dve priče koje pokušavaju da ne budu priče, kratkog romana i polubiografskog proznog komada”. Ta neverovatna žanrovska kombinacija sjedinjena je sa tekstom koji po svojoj prirodi predstavlja savršenu kombinaciju esejističkog pisanja i neverovatnog književnog talenta, onakvog kakvog imamo kod Klaudija Magrisa. Minuciozan u detaljima do poslednje tančine, u isto vreme razigran i nesputan u proznom izrazu, Benhamin Labatut je napisao izuzetnu knjigu o ljudima koji su promenili svet. Nekada i nagore: „Nisu političari ti koji će dokrajčiti planetu, rekao im je, već naučnici poput nas samih koji ’kao mesečari koračaju ka Apokalipsi’“.
Benhamin Labatut je rođen u Roterdamu. Detinjstvo provodi u Evropi i Južnoj Americi. Naseljava se u Čileu, gde i danas živi. Debituje sa knjigom priča „Antartik počinje ovde“, nakon koje objavljuje knjigu „Posle svetlosti“. Roman „Kada prestanemo da razumemo svet“ donosi mu svetsku slavu. Knjiga je zasad prevedena na dvadeset jezika, a dobila je mnoštvo priznanja, među kojima je i ulaz u najuži izbor za internacionalnu Bukerovu nagradu.
„U stanju smo da rasparčamo atome, da budemo zaslepljeni prvom svetlošću i da predvidimo kraj univerzuma uz pomoć šačice jednačina, crteža ili tajanstvenih simbola koje običan čovek ne može da razume iako ovi upravljaju njihovim životima do najsitnijih detalja. Ali to nije slučaj samo sa običnim ljudima, ni sami naučnici više ne razumeju svet oko sebe“, ispisuje Labatut u ovoj knjizi. Upravo to suočenje sa svetom koji izmiče svakom shvatanju u središtu je ove knjige, i to suočenje ljudi koji su svojim delima doneli ogromne prelome. Opisujući njihova posrtanja, odlaske u potpuna ludila, iracionalnosti, nekada i služenje čistom zlu, Labatut izuzetno predstavlja padove ali i uspone naše civilizuje, posebno prisutne u današnjici. Tu užasnu kompleksnost sveta u kom života, sveta koji nam neretko izmiče, Labatut je sažeo u knjizi koja izaziva istinsko divljenje, ali i knjizi koja nas poziva da ne tražimo lakši izlaz, već da pokušamo da tu kompleksnost nekako pojmimo. Iako to neretko nije moguće: „Sve je to bila himera u svetlosti Hajzenbergovog otkrića: ono što je bilo van našeg domašaja nije bila budućnost, kao ni prošlost. Bila je to sadašnjost. Čak ni stanje jedne bedne čestice nije bilo moguće savršeno uhvatiti. Ma koliko da smo pažljivo proučavali osnove, uvek će biti nečeg što će ostati zamagljeno, neodređeno i nesigurno, kao da nam stvarnost dopušta da vidimo kristalno čist svet samo uz pomoć jednog oka, a nikada sa oba jednovremeno.“
Naslov: Kada prestanemo da razumemo svet
Autor: Benhamin Labatut (1980-)
Prevela: Nataša Kovačević
Izdavač: Akademska knjiga, Novi Sad, 2023
Strana: 216